Ne sjećam se svog prvog koraka, ali se sjećam svog prvog pada. Ne sjećam se prvog osmijeha, ali u vitrajima i freskama mog pamćenja prva suza još odjekuje. Ne sjećam se ni prve iskorištene prilike, ali prva potraćena zvoni u meni kao zvona sa zvonika priobalne crkvice.
Nepodnošljivost. Da je promatram kao nešto loše? Ne. Tek u zoru kada vidim život i začujem titranje padajućeg lista u zraku mogu nepodnošljivost gledati kao poklon. Jer, da je sve podnošljivo, protiv čega bi se borio svojim koracima i izljevima tinte? Tek kada sam gurnut u stramputicu s čeličnim mačem i olovnim štitom od života mogu dotaknuti svijet.
Nepodnošljiva lakoća postojanja. Opipljiva misao. Misao koja se bori protiv utopijskih ideala onog lošeg mene, onog skrivenog. Živ sam onoliko koliko plačem i koliko se bojim. Biti živ među mrtvima mi i nije neka utjeha. Što onda ostaviti hodnicima nepodnošljive lakoće postojanja?
Ovako, dok se ne opirem, ostavljam im sebe. Ostavljam im uspomenu na kucanje srca, na kašalj, na uzvik, a na kraju i na oprošteni grijeh. Grijeh postojanja u taštini neba koje me prekriva. Ne želim da nakon mene hodnici mojih sjećanja i sjećanja drugih postanu samo prolazi između dvije tame. Želim da postanu muzeji proživljenog, da budu oslikani trenutcima i sekundama. Jer, u svoj svojoj nepodnošljivoj lakoći postojanja, život je ipak podnošljiv tek s vremena na vrijeme. U trenutku. U sekundi. U mašti. U meni!
Nisam od onih koji suzama gase svijeće nade. Želim ih zagrliti šakama cinika, ali čemu? Pa zar nisam ja tek jedan vojnik u ratu protiv života? Onaj čije će ime biti napisano na istom mramoru kao i ostala? Straši me misao da jesam. Otajstva se bude onda kada svi spavaju, a nitko ne sluša. Budim li se ja?
Nekad, i kad sam budan, ne vidim razlike. Ne vidim granice između genijalnosti i ludosti, između pobjede i poraza, između lakoće i težine postojanja? Sve je, kako mi se čini, naslikano istim kistom anonimnog umjetnika, a tek ponekim različitim potezom bezrazložne drskosti.
U nepodnošljivosti se, kao i ostali, hranim kontrastima. Više ni ne vjerujem da oni postoje, kao da su mrtvi između svakog otkucaja kraj njihovih klijetki. Sve je cjelina, kao i postojanje koje čini smiješnu simbiozu s lakoćom i pepelom. Previše sam ljudske naravi da bih prihvatio život kao lagan, a previše se bojim smrti da bih ga nazvao teškim.
Čovjek nikada ne može znati je li disao kroz nepodnošljivost ili podnošljivost. To mogu znati tek oni ratnici koji će gaziti svijet poslije njega i promatrati platno nakon slikara. Mislim da je tako i najbolje. Kada bih znao u kojoj od dvije velike laži živim, ne bih mogao lagati sebe i živjeti u uvjerenju da živim u obje. Raznolikost, to je ono čemu mi težimo dok sanjamo. Svatko želi imati svoj identitet u nepodnošljivosti i lakoći pa svi pijemo iz istih čaša. Zabluda je tek ta što nitko ne shvaća da svi pijemo iz iste rijeke. Rijeke obmane, straha i odbrojavanja. Čujem je kao džepni sat u poderanom sakou uličnog boema, ili pak kao odzvanjanje bakrenih kovanica dok padaju u Fontanu Nade.
Hodnik sjećanja na moj strah i moje obmane želim pretvoriti u muzej. Ljudi se moraju diviti onomu što je loše kako bi uvidjeli nepodnošljivu lakoću pronalaska onog što je dobro. Tek kada neki ratnik to uspije, moći će promatrati valove bez zanimanja kada će val udariti u stijene. Udarac u stijene nije zaustavljanje, nego preusmjeravanje, a preusmjeravanje nije kraj jednog putovanja već početak drugog.
MARIJAN KNEZOVIĆ 