Svi pišu i pričaju o tome kao je nestalo japanski morski lav, tigar s balija ili irski los. Ruku na srce, volim i ja te životinje, ali mi se previše bavimo izumrlim životinjama, toliko da smo zaboravili na jednu izumrlu vrstu čovjeka. Zaboravili smo na boema.
Aaa, moj doture, rat ko rat, bogareti
Podsjeti me to na jedan cenzurirani dio iz Prosjaka i sinova, kada je Matan trebao reći doktoru: „Aaa, moj doture, rat ko rat, bogareti. Neki u našoj vojsci, neki u partizanin.“ Dodao bih, a neki u boemima. Postojali su nekad. Nisu bili ni u „našoj vojsci“ ni u „partizanin“. Nisu bili ni ovi ni oni, bili su oni koje ništa ne zanima, a sve ih zanima. Oni koji u svakom elementu života nađu razlog za sreću, a kasnije i za tugu. Bili su to oni koji su uživali plačući i plakali uživajući. Nisu bili propalice ni dangubari. Mahom su to ljudi koji su govorili više jezika ili pak bili upućeni u više stvari. Bili su neki čudan spoj arhaistične utopije prave muškarčine, ali s vremena na vrijeme, u pjesmama, nježni kao žene.
Žao mi je boema. Nekada su se boemima zvali umjetnici u razderanim sakoima, starim cipelama, osobe koje su motale duvan i s njim uz vino i pjesmu čekali jutra po krčmama, ženama prilazili s kreativnim uletima i šarmom. Bili su sve ono što današnji boemčići nisu. Bili su ljudi koji su, dok su sebe uništavali, puno toga stvarali. Oni su ti na čijem stvaralaštvu danas odrastaju generacije koje se ni ne pitaju gdje su nestali ti predvodnici kulture i endemi među intelektualcima. Boemi su vlasnici najzanimljivijih stranica svake čitanke, najtužnijih pjesama u raznoraznim kolekcijama. Oni su mrtvi, sunca ti.
Nema krčmi ni krčmarica
Kao što je rekao jednom jedan vrli i iskusni boem: ”Ma, sve je otišlo do đavola kad su ljudi počeli da se doteruju za kafanu!” I jest. Taj trenutak je vjerojatno trenutak kada su boemi nestali. Zanimljivo je kako su ti ljudi u isto vrijeme bili i flegme i najosjetljivija bića. Nema više ni Skenderije kakva je nekad bila, ni Montmartea. Nema više ni krčmi kojima odjekuje smijeh, pa opasna svađa. Nema ni onih pravih krčmarica zbog kojih se u krčme i dolazilo. Nestalo je sve, odjednom. Kao da je došao neki naputak iz nekog civiliziranog svijeta i odjednom ga se svi počeli pridržavati.
Ne znam koliko je tipova ljudi izumrlo. Ima ih dosta koji izumiru, ali mislim da jedino boema više nema, ili se bar više ne rađaju. S vremena na vrijeme ukaže se neka prava muškarčina s brkovima, neka žena koja zna plesti, neko dijete kojemu je draže biti na ulici nego za računalom, ali boemi ne nailaze. Uzeo ih je taj dah vremena, postali su potrošni materijal nakon što smo se svi počeli pretvarati da smo gospoda i dame. Prazno, kao balon, njihove pjesme, slike i misli zvone svijetom gospoda i dama. To nisu željeli. Nisu ni željeli da se danas mnogi zovu i prozivaju boemima.
Tin Ujević koji ne poznaje ništa
Nisu oni proučavali svijet, nego sebe. Sami su sebi bili najveća nepoznanica, a o tom najbolje govori Tin Ujević kada kaže: “Ko sam i što sam, što ću, koga volim, što tražim, kuda idem, za čime lutam? Uzaludno nebo za odgovor molim, uplašen sobom svoje suze gutam, tajanstveno stvari i života zebe, ne poznam ništa, a najmanje sebe.“
Ne znam koliko će vremena proći dok se ne rodi opet jedan vrli boem kojemu će se za života smijati, a kasnije se njime dičiti. Možda u nekom drugom svemiru, u ovom ga ionako nitko ne bi razumio. Ljudi, boemi su mrtvi. Ostale su samo još budale.
MARIJAN KNEZOVIĆ 