Ne volim pisati tužne pjesme, niti ih pišem. One pišu sebe. Bol uvijek nađe put do papira. U nastavku pročitajte pjesmu “Sarajevo ne zna pjevati”
Sarajevo ne zna pjevati
Sarajevo, oltar mrtvila napušten od svih. Šuti.
Ne želim ga gledati očima straha, ne više. Ni čut’ zvuk zatvaranja pendžera.
Sarajevo samo mrtvo može živjeti, kao anegdota o pjesniku mrtvom, usnulom.
Sarajevo, grad pun oštrica handžara. Trune.
Cvijet mrtav, bez mirisa i bez boje. U mašti odbjeglih sniva.
Sarajevo, grad u koji ne želi ni ašik za djevojkom. Otpad ljudskosti, agonija.
Sarajevo, freska svih mrtvaca koji umiru iznova. Apokalipsa.
Festival tragedija, igrokaz želja. Triler Europe, bez kraja. Zamašnjak svih suza.
Sarajevo, ulice pune djece. Sanjaju hranu, kažu mi. Ja tek zbunjen mogu gledati.
Sarajevo, rezbarija otisaka, puno boli. Vapije.
Ono što je negdje zlato, ovdje je voda. Glavni grad siromaha, ironija svijeta.
Sarajevo, spomenik svima koji plaču. Strah i psovke u zraku, najbolji portret.
Sarajevo ne zna pjevati. Znaš, gladni ne pjevaju. Oni čekaju. I čekajući umru.
Marijan Knezović
MARIJAN KNEZOVIĆ 