Iako se često govori o raznim društvenim i tehnološkim fenomenima prouzrokovanih razvojem Interneta, često netaknuto ostane pitanje o digitalizaciji umjetnosti koja se dogodila preko noći te tako kopernikanskim obratom suštinski izmijenila način na koji se umjetnost stvara, a onda kasnije i dolazi do publike. Nipošto Internet ne bismo trebali promatrati kao element koji je utjecao samo na publiku, jer upravo utjecaj koji on ima na afinitete umjetnika daruje nam društveni upitnik.
I dok se buntovništvo tisućama godina manifestiralo grafitima te tako od vremena antičke Grčke oslikavalo društveno stanje i paradokse, danas svatko ima priliku svoju ideju za grafit prezentirati javnosti putem Facebook statusa, Twittera ili nekog trećeg društvenog servisa. Sve je postalo nekako otmjenije. Sjajan alat koji današnji umjetnici imaju je i sveprisutni potencijal da nešto preko noći postane viralno, iako taj potencijal uglavnom akumuliraju oni čija ideja i ne mora biti nužno dobra ili originalna, već je dovoljno da samo bude kontroverzna, što naravno nužno ne isključuje njezinu vrijednost.
I dok se u prošlosti uživanje u umjetnosti skupo plaćalo te uglavnom bilo rezervirano za više društvene slojeve, danas je ono dostupno svima i svugdje. Sva remek-djela svjetskog slikarstva, glazbe, filma ili književnosti su nakon nekoliko tisućljeća poznatog ljudskog „umjetnikovanja“ napokon na okupu. Naravno da nije isti osjećaj promatrati Mona Lisu na monitoru kao što je to slučaj sa stvarnim posjetom Louvreu. Kod ostalih vidova umjetnosti kao što su književnost, a pogotovo film često i ne postoji nepremostiva prepreka ili bitno smanjenje ugode.
Prof. dr. Dragan Ćalović kaže: „Uniformiziranu medijsku publiku umjetnici novih medija transformiraju u migrante koji sudjelovanje u globalnom spektaklu zamjenjuju sudjelovanjem u umjetničkom životu.“ I Ćalović tako primjećuje da je Internet zaslužan za evoluiranje tek stila života, dok je korijen ljudskih želja i nakon digitalizacije neizmijenjen. Iako sve vrvi trash umjetnošću i plitkim formama, Internet za to ne snosi nikakvu odgovornost. Tako je bilo i prije, samo što je u prošlosti koncentracija onog što je veća umjetnost (ako je itko uopće vjerodostojan suditi) bila izraženija. Razlog tomu nikako nije to što su ljudi u prošlosti više cijenili umjetnost, već to što je svaki nepotrebni trošak nižim društvenim slojevima nerijetko bio samo san.
Također, demistifikacija fenomena o trash društvu nikako ne bi trebala biti neugodna tema. Unatoč plitkim umjetničkim aspiracijama koje društvo uvijek glasno ili tiho odgaja, onim zagriženim za drugo i drugačije to nije onemogućeno već servirano na nikad jednostavniji, a opet tako funkcionalan način. Bombardiranje javnosti s komercijalnim materijalima putem Interneta možemo promatrati i kao dar koji nam služi ili može poslužiti kako bi još više cijenili ono prema čemu uistinu imamo afinitete. Koliko god obezvrjeđivali umjetnost, mjerilo njezine kvalitete oduvijek je bilo to je li bolja ili lošija od nečega ili nekoga.
Iako je sport domena u kojoj rivalstva igraju bitnu ulogu, umjetnosti je rivalstvo kroz povijest uvijek produživalo trajanje i izvlačilo maksimum iz umjetnika. Antologijski primjer je rivalstvo na granici s mržnjom između Ernesta Hemingwaya i Williama Faulknera, koje je suptilno obojici određivalo njihovo umjetničko opredjeljenje te tako uokvirilo svjetsku književnost na jedan specifičan način. Internet nam u kontekstu rivalstva otvara brojne mogućnosti, pa su polemike među umjetnicima sastavni dio njihovog umjetničkog stvaralaštva. One ih formiraju te njihova huškačka taština čitateljima kojih upravo zbog Interneta nikada nije bilo u ovako velikom broju na poseban način oslikava i njihovu nutrinu.
Nedvojbeno je kako je Internet fokus s umjetnosti preusmjerio na njezinog kreatora, umjetnika. No, to nipošto ne znači da je umjetnost time devastirana, već je samo postala jedan od glavnih, a ne glavni element onih koji u umjetnosti uživaju, bio to film, književnost, strip ili kazalište. Idealiziranje umjetnika i stvaranje vojske fanova umjetnosti je omogućilo kontinuiranu postojanost, a koliko god u pojavi trasha i cjelokupne fenomenologije plitke umjetnosti izostajalo umjetnosti koja je na tragu nečeg višeg ili uzvišenog, toliko nam i Internet svojim postojanjem garantira i opstanak one plemenite i duboke umjetnosti.
Internet je najmanje promijenio umjetnost, a najviše umjetnike. Nerijetko i oni iziđu iz kože umjetnika pa zbog taštine u bespućima Interneta postanu publika sami sebi. Je li Internet ubio umjetnost ili zaslijepio publiku? Nijedno od toga. Internet je samo po stoti put dokazao da je jedina svrha umjetnosti to da se ona iznova i iznova, kao feniks, reinkarnira.
MARIJAN KNEZOVIĆ 