Kada mi je kao mladoj osobi bez ijednog slova u dosjeu, uz sve moguće i nemoguće dokumente i potvrde da sam vezan za BiH i Hrvatsku, što fakultetom, a što drugim stvarima američka ambasada u Sarajevu odbila turističku vizu bio sam silno razočaran u tu „zemlju slobode.“ Drugi izbor, Republika Irska, tako je postala destinacija na kojoj ću provesti ljeto. Danas, nakon dva mjeseca provedena u Irskoj, dojmova ima i na pretek. Pa, krenimo redom.
Irska na prvi pogled; zelenilo, netaknuta priroda i Dublin
Čak i promatranjem iz aviona, Irska je uistinu netaknuti dragulj. U odnosu na prerađenu Njemačku ili Nizozemsku, Irska i iz zraka izgleda nevjerojatno netaknuta ljudskom rukom, izuzev naravno gradova i nekoliko industrijskih zona. Zelenilo, stijene, klifovi i hladno ali mirno more ono su što Irsku čine drugačijom od centralne Europe, gdje ovakav sklad prirode odavno zbog prenapučenosti izostaje. Iako najsličnija Slavoniji ili Vojvodini, Irska obiluje i strmovitim brdima koje viđamo po Bosni, a tu i tamo se može vidjeti i nešto slično hercegovačkom kršu. Iako trećina stanovništva živi u glavnom gradu, Dublinu, ostatak stanovništva se nekako asimetrično raspodijelio po zemlji tako da malih sela i zaselaka ima na sve strane. Irska uistinu posjetiteljima nudi kontrast; od urbanog i nevjerojatnog Dublina, pa do malih sela u kojima ljudi još žive u kolibama, love i privređuju na tradicionalne načine. Dublin je fenomenalan. Metropola, u pravom smislu riječi. S okolicom broji više od milijun stanovnika, no dojam koji čovjek ima je drugačiji. Centar grada je zgusnut, nabijen i živ tako da se čovjeku učini da u Dublinu možda žive i milijuni. Grad je pun svirača, uličnih zabavljača, raznih umjetnika i turista koji daju najbolju sliku Dublina, kozmopolitskog centra Irske. Prosjaka ima, ali ne onih napadnih kao u Sarajevu, već onih „civiliziranih.“ Dublin vrvi muzejima, kazalištima, vintage barovima gdje se recitira poezija ili sluša klasika.
Preskupo, preskupo i preskupo + suludi javni prijevoz
…za balkanski standard. Cigarete 10 eura, iole pristojan obrok oko 13 eura, mali espresso oko 2 eura, pivo oko 6 eura itd. No, postoje stvari koje su dosta jeftine. Među njima su odjeća, obuća, kozmetički preparati, knjige, a ni usluge mobilnih operatera nisu preskupe. Cijene stanovanja su vrtoglave, za prosječan dvosoban stan potrebno je izdvojiti i do 1000 eura, a cijene javnog prijevoza su nevjerojatno velike. Taxi je također bezobrazno skup, pogotovo ako je vožnja duža od par kilometara. Od aerodroma do grada tako je potrebno odvojiti i preko 60 eura za taxi. Što se javnog prijevoza tiče, postoji Luas (slično tramvaju) i autobusi. Luas je brz, ali ne vozi do dosta lokacija, tako da se do mnogih lokacija mora još dugo pješačiti. Luas je inače jedno od rijetkih mjesta gdje se može čuti irski jezik, koji je obavezan u školama i gotovo svi Irci ga govore, ali nije u upotrebi ako izuzmemo par sela i zapadnu obalu u okolici Gallowaya.
Autobusi voze po kvartovima i mogu vas dovesti do više lokacija, ali čekati autobus nije baš pametna ideja. Naime, nekada se to čekanje pretvori i u nešto što traje sat vremena, ili više. Cijena javnog prijevoza – bezobrazna. Samo za univerzalnu kartu za Luas potrebno je izdvojiti 95 eura mjesečno, a pokrivenost je gotovo nikakva tako da tih 95 eura većini u najboljem slučaju može malo skratiti put. Putovanje busom je također skupo, ali i da je besplatno to ne bi bila dovoljna kompenzacija u odnosu na vrijeme koje se utroši čekajući. Kontrolori su rigorozni, tako da ništa ne pomaže opravdavanje kada vas zaustave. Ni godine, ni to što se turist ili student, doslovno ništa. Opiranje ili daljnje zanovijetanje rezultira dolaskom policije, odnosno kako je oni u Irskoj nazivaju, garde. Ljeti ih je manje, a što godina odmiče kraju sve su češći. Kazna za vožnju bez karte je 45 eura. Vrijeme ipak je najskuplje na svijetu. Što se javnog prijevoza tiče, čak je i Sarajevo bolje, a Zagrebački ZET je u odnosu na smiješnu ponudu Dublina uistinu space shuttle.
Zabluda o sličnosti s hrvatskim; irski mentalitet je nešto sasvim drugo
Učestalo razmišljanje da su Irci slični Hrvatima je apsolutno pogrešno. Svi su slični na neki način, ali ni irski način života ni irski mentalitet gotovo nemaju dodirnih točaka s hrvatskim. Osim empatije koju jedni osjećamo prema drugima zbog okupatorske prošlosti gdje su obje države ispaštale zbog centralističkih politika i ljubavi prema alkoholu malo toga je zajedničko Ircima i Hrvatima. Različiti su to svjetovi, a samim tim i ljudi. Poistovjećivanje zbog pripadnosti kršćanstvu također je upitno, pogotovo ako znamo da u Irskoj broj kršćana drastično opada, dok je u Hrvatskoj ta demografska funkcija bilježi znatno manji pad. Sport se voli u obje države, ali onoliko koliko Irce zanimaju polo, golf, jahanje i ragbi toliko su to u Hrvatskoj, a i inače na Balkanu generalno nepopularni sportovi.
Ono što je vrlo zanimljivo, a i uistinu različito u Irskoj gledajući na Jugoistočnu Europu je kultura čitanja novina. U Irskoj je to vrlo bitno pitanje pomoću kojeg se radi vrlo precizna sekularizacija publike. Oni inteligentniji i obrazovaniji sloj stanovništva čita „broadsheet“ (cijeli format, iznimno velike novine, otprilike veličina dva Večernja lista, nekada je u sličnom formatu izlazio Vijesnik) dok niže obrazovano stanovništvo čita tabloide (format Večernjeg lista.) Također, puno je izraženije usmjeravanje fokusa na obrazovanje koje je uistinu kvalitetno. Po svjetskim rang listama, Irska ima neke od najboljih obrazovnih ustanova na svijetu. Ono što je vrlo upadljivo i očito je potreba Iraca da razgovaraju. Ako pitate za smjer na raskrižju, imate velike šanse da će se obično pitanje trebate li krenuti lijevo ili desno pretvoriti u dužu „ćakulu“ kojoj su posebno skloni stariji. Ono što nikako ne smijete raditi u Irskoj, bar ako ne želite doći u neugodnu situaciju, je zbijati šale vezane za njihovu prošlost pod britanskom jurisdikcijom. Ovo vam govorim iz iskustva. Znači, nikakve šale ni pošalice vezane za Irsku i Veliku Britaniju te nikakvo dovođenje u isti kontekst ako se radi o te dvije države neće proći.
Kafići, restorani i noćni život
Što se tiče ugostiteljstva, Irska je uistinu prosječna. Ništa posebno, a opet bez zamjerki, osim naravno cijena. U restoranima se može fino jesti, no u kafićima izbor pića i nije toliko osebujan, ako izuzmemo kave kojih ima svih vrsta. Što se noćnog života tiče, dijametralno je suprotan noćnom životu na Balkanu. Pije se manje, djelomično zbog cijena djelomično zbog toga što su u klubovima većinom žene. Pleše se, a one koji stoje na jednom mjesto i ispijaju svoje piće gleda se poprijeko.
Ipak, Irska je zemlja koja uistinu ima dušu i vrijedi je posjetiti
Irska, kao i svaka druga zemlja ima svoje prednosti i mane. Da zaključim, ljudi su uglavnom ugodni i pristupačni, krajolik divan, vrijeme uglavnom nije dobro (osim ljeti), ali ako vam se ne sviđa samo sačekate 10 minuta. Skupo je, ali uz oprez i izbirljivost se može relativno dobro potrošiti novac. Najveća prednost Irske, a pogotovo Dublina u odnosu na druge europske metropole je nevjerojatna kulturna „potkovanost“ i bezbroj mjesta koje vrijedi posjetiti. U dva mjeseca osobno nisam uspio posjetiti ni trećinu od onog za što sam čuo, a trudio sam se. No, dolazak u Irsku je nešto za čim bi malo tko žalio jer je uistinu zemlja koja je, neću reći ni bolja ni gora od ostalih, ali zasigurno znatno drugačija.
MARIJAN KNEZOVIĆ 