Kostimi, spolni organi i ostale smiješne stvari sa Zrinjevca

Smiješna je zemlja naša Hrvatska. Znate li što je u njoj najsmješnije? U njoj vam oni koji se bave satirom i nose titule smiješnih uopće nisu smiješni. To je već, samo po sebi, smiješno. Kao i smiješni politički nekorektni humor koji su organizatori skupa „Za satiru spremi“ najavljivali. Smiješno je što upravo smiješni ljudi koji su najavljivali smiješni skup nisu bili smiješni. Joj, kako li je samo naša država smiješna i neobična. Žao mi je onih koji sinoć nisu bili na najljepšem hrvatskom trgu, Zrinjevcu. Oni bi se svi mahom smijali smiješnim stvarima. I još smješnijim ljudima.

IDPI-jeva studija je dokaz kako više nitko nema pravo reći da model za BiH ne postoji

U državi lišenoj argumentirane javne rasprave, pa čak i bipolarne polemike, nije bilo pretjerano razumno očekivati kako će netko, nekada i negdje uložiti trud, vrijeme i znanje da intelektualnu borbu između dva, odnosno tri suprostavljena pogleda obogati konstruktivnim, opsežnim, stručnim i potrebnim štivom kako bi se bosanskohercegovačka budućnost zajedno sa svojom intelektualnom scenom oblikovala na smislen način. Ipak, to se dogodilo predstavljanjem studije Instituta za društveno politička istraživanja sa sjedištem, začudo, u »nedovoljno građanskom« Mostaru. Studija »preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda« došla je u vrijeme prividne političke stabilnosti u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina u koaliciji s “Danteovim Paklom”

Kada čovjek traži nešto što mu pripada, za njega možemo reći kako je racionalan. Kada čovjek pak traži nešto što mu ne pripada, možemo ga nazvati iracionalnim. S druge strane, kada čovjek ne traži nešto što mu ni ne pripada – on je opet racionalan. No, kada netko ne traži ono što mu neupitno pripada on nije niti racionalan, niti iracionalan. On je, ako je „obični građanin“ tek nevješt i neobjašnjiv, a ako je političar koji zajedno s kolegama kroji budućnosti milijuna – onda je, da se ne lažemo, izdajica. Prestane se čovjek nadati kada vidi da nitko ne traži ono što mu pripada, dok s druge strane mnogi traže ono što im ne pripada.

Priča o profesoru i studentima socijalistima

Zašto je socijalizam najbesmisleniji produkt čovječanstva i kako je moguće da barem polovica hrvatske javnosti isti i u 2016. godini zagovara? Polovica odgovora slijedi u nastavku.

Satira i šala kao eksperimentalno sredstvo

Želim se ovim putem zahvaliti gospodinu Fahrudinu Radončiću kao i svim hrvatskim, srpskim i bošnjačkim medijima koji su vjerno popratili moj skromni sociološki eksperiment i tako uvelike pomogli afirmiranju hrvatskog pitanja u BiH. Cilj nekada ne bira sredstvo, a ono je često upravo satira i šala. Vladi BiH poručujem kako ipak ne trebaju brinuti za svoje bankovne transakcije, za većinu njih narod ionako zna kako nisu najskromnije pa to ne bi ni neka bila novost. Pozdrav iz Beograda. Pardon, iz Argentine.

Napokon svima na čelu piše što misle o našoj državi

Dobar dan, jesam li dobio * ambasadu u Sarajevu? Jeste gospodine, kako vam možemo pomoći? Zovem vas kako bih čuo vaše mišljenje o izradi novog nacrta zakona o RTV servisu? Možete li mi ga komentirati ukratko? Žao mi je, gospodine, ali ne miješamo se u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, mi smo samo ambasada i to nije u opisu našeg posla. Takav odgovor dobiti ćete ako s istim pitanjem kontaktirate gotovo sva veleposlanstva u BiH, bila ona albanska, kineska ili austrijska.

Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće. Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.

Pravočuđe: u slobodnoj državi slobodni su samo silovatelji i pedofili?

U državi u kojoj institucije rade svoj posao, kako često epitetiraju i samu Hrvatsku, na ulicama sigurno nemamo kvartete osuđenih silovatelja i pedofila. Druga nepravomoćna presuda od 6 mjeseci 61-ogodišnjem monstrumu je izrečena u Općinskom sudu u Splitu. On je profesor koji je seksualno zlostavljao, blago rečeno silovao tada 16-ogodišnju kćer svoga prijatelja. Gadosti koje mu se stavljaju na teret, a već su drugi put nepravomoćno „potvrđene“ bilo bi nepristojno ponavljati. No, nipošto ne bi nepristojno bilo kada bi u ovom trenutku, dok zgađen svojom državom pišem ovaj tekst, mogao navesti njegovo ime i prezime. To je, naravno, zaštićeni podatak te se zbog njegove takozvane časti ne može pronaći niti je javno dostupan već se njegovo ime kamuflira u inicijale. Još jedna stvar koja nije javno dostupna, a već dugi niz godina postoji, je i sam registar pedofila. Napomenimo, registar branitelja je objavljen, što smatram sjajnim potezom, ali mi je nejasno po čemu je to lažni branitelj opasniji od stvarnog pedofila. Istina je jednostavna. Država na pedofile nema izdatke, a na branitelje ima.