U BiH, ako si Srbin iz Sarajeva, možeš uzurpirati i vlastiti teritorij

Ponižavajuće je za mene, kao građaninu voljene BiH, promatrati spektakularnu hajku na sarajevskog povjesničara, profesora, novinara i kolumnista Vuka Bačanovića. Isti je prije nekoliko dana napisao tekst pod nazivom „Oh, kako mrzim Sarajevo“ gdje na jedan sebi svojstven način analizirao Sarajevo, koje je usput rečeno i njegovo iako je on Srbin. Novinari bez dovoljno intelektualnog kapaciteta s portala saff.ba iskoristili su tekst da napokon, po tko zna koji put, od svih onih koji su drugačiji i misle drugačije, naprave fašiste i prikrivene ubojice. Sve su, naravno i ovaj put začinili nevjerojatnom patetikom koja cijelom događaju daje jednu novu dimenziju, onu zaostalu i plitku. Da je Vuk Bošnjak koji je to napisao za Banjaluku, bio bi heroj, a da je Hrvat, Srbin ili Bošnjak koji je takav tekst napisao za Mostar bio bi opjevan.

Federalizaciji se protive samo oni koji ne znaju što ona nosi

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji je u okviru vremena i prilika bio uspjeh međunarodne politike, glavni skeptici su bili upravo njegovi idejni začetnici, vanjskopolitički maheri američke politike. Već se tada na potpisivanje konfederacije, koja je olako zaboravljena kao da nikada nije ni potpisana, gledalo s dozom pesimizma i pod velom upitnika kako će se održati balans između dva donedavno zaraćena naroda, a jedan ima i ne toliko simboličnu brojčanu nadmoć nad drugim. No, Washington je kao sporazum bio okosnica i vjerojatno najfunkcionalniji sustav koji je u BiH bio na snazi. Dayton, ma koliko on u teoriji djelovao simpatično, nikako ne snosi krivnju za disfunkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, već je snosi krah međunarodne politike koja je nepromišljenim djelovanjem od Daytona stvorila neki novi sporazum, vješto skriven pod krinku onoga što je potpisano 1996.

Kadeti reprezentacije Hercegovine napokon europski prvaci!

Zanimljivo je bilo promatrati neviđenu košarkašku groznicu koja je ovih dana svoje skrovište našla u bosanskohercegovačkoj javnosti. „Bosna je europski prvak u košarci“ i slični naslovi izvirali su kao voda na svim društvenim medijima i portalima. Ispočetka sam odbijao kliknuti na vijest jer sam bio uvjeren da se radi o nekoj šali ili satiri jer mi je bilo nejasno kako ta Bosna, za koju sada kao košarkašku reprezentaciju prvi put čujem, može biti europski prvak, a europsko prvenstvo počinje tek za tri tjedna. No, brzo sam zahvaljujući par profesionalnijih portala koji su u naslov senzacionalne vijesti uvrstili i riječ „kadeti“ shvatio o čemu se radi. Naravno, bilo mi je drago jer je moja država u nečemu prva u Europi. Sve ono što je uslijedilo ostati će upamćeno kao sociološka katastrofa nezrele države.

Kako sam uz Marlboro postao i direktor i seljak Republike Irske

Snažnim koracima hodam duž Grafton Streeta, glavne ulice u Dublinu. Tisuće prolaznika vrludaju očima kao da imaju samo jednu misiju, promatrati me s čuđenjem i dati mi do znanja da sam glavni akter predstave koja se upravo odigrava u slavnoj i krcatoj ulici ove europske metropole. Svaki od tisuća prolaznika me strijelja pogledom, a ja u neugodnom kolapsu ne znam što me snalazi. Osvrćem se iza ramena i nailazim na istu panoramu očajnika koji me s gađenjem gledaju, kao da sam crnac koji je zalutao u bar s natpisom „no colored allowed“ u nekom gradiću savezne države Alabame za vrijeme najgoreg apartheida prošlog nam stoljeća. Možda i gore.

Instalacija „2015“ – Bosna i Hercegovina uvozi vodu, a izvozi talibane

Bosna i Hercegovina je sa 9 461 metrom kubnim pitke vode po glavi stanovnika, prema rezultatima istraživanja Svjetske banke o obnovljivim izvorima vode za piće, prva u regiji i sedma u Europi, ali uvozi osam puta više vode nego što izvozi. Pretjerano drukčija situacija nije ni kada je riječ o žitaricama, posebice ako znamo da BiH ima 250 000 hektara neobrađenih površina, a godišnje uveze 150 tisućica tona kukuruza. To su samo neke od sastavnih brojki deficita BiH, koji i ne baš tako zapanjujuće svake godine biva sve veći. Bilo kakav vid dugoročne ili bar kratkoročne makroekonomske politike s glavom i repom postoji otprilike u onoj mjeri koliko u Sjevernoj Koreji postoji sloboda medija i izražavanja ili onoliko koliko u filmovima Stanleya Kubricka postoji jednostavnost i površnost.