Intervju za portal Hrvatskog kulturnog vijeća

Poštovani gosp. Knezoviću, jedan ste od mlađih autora koji su se posljednih godina afirmirali na hrvatskoj medijsko-publicističkoj sceni. Iako ste tek na početku dvadesetih godina, već sada pišete analize koje svojom zrelošću i ozbiljnošću nimalo ne zaostaju za analizama daleko starijih autora. Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i kao potpitanje odgovoriti odakle „poriv“ za pisanjem?

Poriv za pisanjem rijetko kad dolazi zbog sreće i oduševljenja. Dapače, uglavnom je rezultat ogorčenosti pa držim da je i kod mene slično. U društvu koje je autocenzuru i cenzuru prihvatilo kao normalne pojave, pojedinci osjećaju potrebu za otporom. Medijsko – publicistička scena gotovo je u potpunosti kontaminirana obračunima koji su trebali ostati u prošlosti. Gotovo 50 godina cenzure na području bivše Jugoslavije ostavilo je traga i na voljkost ljudi za pisanjem i izražavanjem svojih stavova. Poriv, pretpostavljam, dolazi iz revolta.

Hrvatska diplomacija i (anti)hrvatski mediji?

U svom “Đavoljem rječniku”, Amrose Bierce, zanimljivo definira dvije riječi. Savez Svete alijanse u međunarodnoj politici definirao je unijom dvaju lopova, gde je svaki duboko uvukao ruku u džep drugoga, a koji se ne mogu razdvojit, a da ne ogole onog trećeg. Diplomaciju je pak definirao kao patriotsko umijeće laganja za svoju zemlju. Šteta je što nam američki satiričar i novinar nije ponudio i definiciju antidiplomacije, budući da je antidiplomatska propaganda koja ide isključivo na štetu “svoje zemlje” ono čemu svjedoči hrvatska javnost nakon što su predsjednicu Grabar-Kitarović ujedinjeno napali gotovo svi mainstream mediji.