Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće. Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.

Irska nakon dva mjeseca

Kada mi je kao mladoj osobi bez ijednog slova u dosjeu, uz sve moguće i nemoguće dokumente i potvrde da sam vezan za BiH i Hrvatsku, što fakultetom, a što drugim stvarima američka ambasada u Sarajevu odbila turističku vizu bio sam silno razočaran u tu „zemlju slobode.“ Drugi izbor, Republika Irska, tako je postala destinacija na kojoj ću provesti ljeto. Danas, nakon dva mjeseca provedena u Irskoj, dojmova ima i na pretek. Pa, krenimo redom.

Je li Internet ubio umjetnost ili zaslijepio publiku?

Iako se često govori o raznim društvenim i tehnološkim fenomenima prouzrokovanih razvojem Interneta, često netaknuto ostane pitanje o digitalizaciji umjetnosti koja se dogodila preko noći te tako kopernikanskim obratom suštinski izmijenila način na koji se umjetnost stvara, a onda kasnije i dolazi do publike. Nipošto Internet ne bismo trebali promatrati kao element koji je utjecao samo na publiku, jer upravo utjecaj koji on ima na afinitete umjetnika daruje nam društveni upitnik.

POEZIJA: Sarajevo ne zna pjevati

Ne volim pisati tužne pjesme, niti ih pišem. One pišu sebe. Bol uvijek nađe put do papira. U nastavku pročitajte pjesmu “Sarajevo ne zna pjevati”

Dragojević kao endem modernog pjesništva

Nedugo nakon predstavljanja moje prve knjige, recenzent Vremenskog putnika, Stipe Odak, u dopisivanju mi je sasvim nošalantno priopćio da je Danijel Dragojević najbolji živući hrvatski pjesnik. Mislim, u redu, ali zar to nije pitanje oko kojeg se obično vode rasprave? Očito nije. Tomislav Čadež je kod Stankovića u nedjelju ponovio istu stvar, također potpuno samouvjereno i bez ostavljanja prostora mogućnosti da možda i nije tako. I on je Danijela Dragojevića nazvao najboljim hrvatskim pjesnikom, a svrstao ga je u skupinu introvertiranih, što je možda i najveći kompliment koji neki pjesnik može dobiti.