LePen i Trump su dvorske lude ali je neokonzervativizam ideologija budućnosti

Irving Kristol, zasigurno jedan od najveći teoretičara  konzervativnih ideologija u povijesti te popularno okrunjeni „autor neokonzervativizma“ zadužio je u prosincu 1964. godine New York Times Magazine tako što je, između ostalog, izjavio kako je „nostalgija jedna od najlegitimnijih i svakako najtrajnija ljudska emocija, ali je politika nostalgije u najboljem slučaju zbunjujuća i  u najgorem  – opasna.“  Bio je to prvi put da američki intelektualac,  u njegovom slučaju – afirmirani , propitkuje ideju nostalgije te time konzervativizam postavlja na pijadestal besmislenog, opasnog i često pogrešno tumačenog  ideološkog svijeta. Iako se rađanje neokonzervativizma nikako ne pripisuje Kristolovom tekstu iz 1964., svakako je to bio prvi od nekoliko temelja nove svjetske ideologije, reformiranog konzervativizma koji tek sada, desetke godina nakon, postaje u potpunosti prihvaćen kao ideja koja zaslužuje masovnu proklamaciju.

Empatija na europski način: smrt Francuza je tragedija, a smrt sirijskih dječaka statistika?

Negdje između vijesti o novom patentu na polju računalne tehnologije i vijesti o lakšoj prometnoj nesreći mogla se prije svega nekoliko dana uočiti i jedna, očito medijskim gigantima i ne baš tako važna vijest.  Snimka u kojoj nepregledna kolona od 200 sirijskih dječaka poredanih jednih do drugih koje teroristi prisile da kleče pred njima, a potom ih ubijaju pucnjem u potiljak bila je prije par dana prešućena. Danas, nakon užasavajućih događaja iz Pariza, svijet je na nogama i u suzama. Uz svo dužno poštovanje prema svim poginulima u Parizu, neobjašnjivo je kako to da se jedan dan zgražamo nad terorističkim napadom, a svega nekoliko dana prije 200 dječaka, koji su ubijeni i ne baš toliko daleko od Europe, očito nisu bili vrijedni empatije, solidarnosti, a ni suza.

Irska nakon dva mjeseca

Kada mi je kao mladoj osobi bez ijednog slova u dosjeu, uz sve moguće i nemoguće dokumente i potvrde da sam vezan za BiH i Hrvatsku, što fakultetom, a što drugim stvarima američka ambasada u Sarajevu odbila turističku vizu bio sam silno razočaran u tu „zemlju slobode.“ Drugi izbor, Republika Irska, tako je postala destinacija na kojoj ću provesti ljeto. Danas, nakon dva mjeseca provedena u Irskoj, dojmova ima i na pretek. Pa, krenimo redom.

Imigranti iz zagrebačke i sarajevske perspektive ili zašto je sve odjednom tako napeto?

Kako to da Hrvatima iz Hrvatske odjednom smeta to što među imigrantima postoje i potencijalni teroristi? Od njih nekoliko stotina, ili tisuću u „najgorem slučaju“ sigurno svi ne mogu biti potencijalni teroristi ako već može ijedan. No, i kada bi se najgori scenarij ostvario, pa od tisuću imigranata koji dođu u Hrvatsku svih tisuću bude teroristički naoštreno, zašto je to toliko strašno? U susjednoj Bosni i Hercegovini, koja je inače dom za pola milijuna njihovih sunarodnjaka Hrvata, a većina tih Hrvata su građani i RH, egzistira negdje oko 5 000 radikalnih islamista koji javno pozivaju na rat i na klanje kršćana. Većina dotičnih susjeda ima i putovnice, pa bez problema mogu doći popiti kavu na Stradun ili prošetati Ilicom. Mogu ući i u crkvu sv. Marka da malo razgledaju pa da prenesu dojmove o vitrajima ekipi u Gornjoj Maoči ili Vogošći.