Znamo da je bitno biti Bošnjak, ali je li još išta bitno?

Poprilično je teško zaboraviti popis stanovništva koji se u BiH proveo 2013. godine. Prije takvih, u svijetu rutinskih, a u BiH kompleksnih događaja, pojave se fenomeni koji vjerno oslikavaju stanje u društvu. Tako je, usred gotovo pa predratnog stanja koje je uzrokovano popisivanjem i prepisivanjem građana BiH, pokrenuta kampanja sa sloganom „bitno biti Bošnjak.“ U spotovima su korištena i djeca i stari, i miroljubive i manje miroljubive retorike, objavljivane su i knjige koje u naslovu nose bitnost bivanja Bošnjakom, a sve kako bi se torovski svi oni koji se ne osjećaju Hrvatima ili Srbima cementirali u narod čiji poglavari uglavnom sustavno rade na uništavanju BiH i njezinog daytonskog duha. Koliko je pojedincima bilo važno biti Bošnjak, govori i činjenica da ih se moralo govoriti da su uopće Bošnjaci. Zamislimo kampanju na fakultetima koja mladima objašnjava kako je bitno biti student i nagovara ih da se izjasne kao studenti kad ih pitaju studiraju li. Ili kampanju u bolnicama gdje sedmogodišnje dijete sa suzom u očima i Klavocinom u ruci uvjerava ljude u bolnici kako je bitno biti pacijent. Nezamisliv je spot koji poziva Hrvate da se izjasne Hrvatima, valjda kako se zabunom neki Ante iz Gruda ne bi izjasnio Srbinom. Oprez je, kažu, majka.

Lijepo je znati tko je tko.

Budući da mi cijeli dan stižu pozivi i poruke s pitanjem zašto sam odustao od govora na jučerašnjem veličanstvenom skupu potpore u Mostaru, iako sam najavljivan dva mjeseca kao govornik, odgovoriti ću ovako umjesto svima pojedinačno. Iako nisam planirao ništa napisati, ne želim da se u raznoraznim tumačenjima ljudi iz organizacije prozivaju, a bili su i više nego korektni.