Video: General Praljak je veličina, humanitarac i vođa vojske koja nas je obranila od ISIL-a

“Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta – znam da nisam kriv.” (Hrvatski general, gospodin Slobodin Praljak)

Okupili su se Ivani, a hoće li i obespravljeni?

Na Kupresu se jučer u jednom društveno simpatičnom događaju okupilo 2325 Ivana i tako je oboren Guinnesov rekord u broju imenjaka na jednom mjestu. Ovaj interesantni događaj privukao je veliku pozornost javnosti, a dan je, sudeći po posjetiteljima, protekao odlično. Ranije su ovaj Guinnessov rekord simbolično držali Muhamedi okupljeni (opet simbolično) u Ujedninjenim Arapskim Emiratima, zemlji čiji stanovnici već nekoliko godina gotovo mahnito kupuju zemlju po Bosni i Hercegovini, pri čemu BiH mnogi doživljavaju kao privatnu islamsku prćiju u kršćanskoj Europi. To najbolje dokazuju neki od njihovih postupaka. Recimo, Buroj International Group iz Emirata najavila je izgradnju najvećeg turističkog grada u Europi koji bi trebao biti izgrađen u Trnovu kod Sarajeva, mjestu gdje je ista grupacija prodavala nepostojeće stanove, odnosno maglu.

Znamo da je bitno biti Bošnjak, ali je li još išta bitno?

Poprilično je teško zaboraviti popis stanovništva koji se u BiH proveo 2013. godine. Prije takvih, u svijetu rutinskih, a u BiH kompleksnih događaja, pojave se fenomeni koji vjerno oslikavaju stanje u društvu. Tako je, usred gotovo pa predratnog stanja koje je uzrokovano popisivanjem i prepisivanjem građana BiH, pokrenuta kampanja sa sloganom „bitno biti Bošnjak.“ U spotovima su korištena i djeca i stari, i miroljubive i manje miroljubive retorike, objavljivane su i knjige koje u naslovu nose bitnost bivanja Bošnjakom, a sve kako bi se torovski svi oni koji se ne osjećaju Hrvatima ili Srbima cementirali u narod čiji poglavari uglavnom sustavno rade na uništavanju BiH i njezinog daytonskog duha. Koliko je pojedincima bilo važno biti Bošnjak, govori i činjenica da ih se moralo govoriti da su uopće Bošnjaci. Zamislimo kampanju na fakultetima koja mladima objašnjava kako je bitno biti student i nagovara ih da se izjasne kao studenti kad ih pitaju studiraju li. Ili kampanju u bolnicama gdje sedmogodišnje dijete sa suzom u očima i Klavocinom u ruci uvjerava ljude u bolnici kako je bitno biti pacijent. Nezamisliv je spot koji poziva Hrvate da se izjasne Hrvatima, valjda kako se zabunom neki Ante iz Gruda ne bi izjasnio Srbinom. Oprez je, kažu, majka.

Lijepo je znati tko je tko.

Budući da mi cijeli dan stižu pozivi i poruke s pitanjem zašto sam odustao od govora na jučerašnjem veličanstvenom skupu potpore u Mostaru, iako sam najavljivan dva mjeseca kao govornik, odgovoriti ću ovako umjesto svima pojedinačno. Iako nisam planirao ništa napisati, ne želim da se u raznoraznim tumačenjima ljudi iz organizacije prozivaju, a bili su i više nego korektni.

Tužna priča o ambasadi koja je to prestala biti

Ambasada ili veleposlanstvo je diplomatsko državno predstavništvo u drugoj državi. A posao predstavništva je, kao što uglavnom znamo, predstavljanje. Doduše, postoje dvije vrste predstavljanja, autentično i lažno. Autentično predstavljanje bi bilo kada bi recimo ambasador neke države u drugoj državi predstavljao stavove i načela svoje države pazeći da ne ugrozi zakone svoje ni druge države. Takvih ambasada i takvih predstavništva u praksi, hvala Bogu, imamo puno. S druge pak strane, lažno predstavljanje bi bilo kada bi ambasador(ica) jedne države u drugoj državi proklamirala stavove suprotne stavovima svoje države ne pazeći da ne prekrši zakone svoje, a ni druge države. Iako su takva predstavništva, opet hvala Bogu, u svijetu rijetka, na malom komadiću zemlje zvanom Bosna i Hercegovina imamo udžbenički primjer i takve ambasade. Radi se o ambasadi koja proklamira interese suprotne ustavima države iz koje dolazi i države u koju dolazi. Naravno, a opet i nažalost, radi se o američkoj ambasadi.

Kad biskupi utihnu, a monsinjor propjeva

Generalni tajnik i glasnogovornik Biskupske konferencije BiH, monsinjor Ivo Tomašević, ovih dana probudio se iz zimskoga zna. Da je tomu tako, prepoznaje se po lažima kontaminiranom medijskom prostoru. Medijski prostor iznova će morati dekontamirati ljudi čiji mozgovi ali i srca nisu opterećeni krimenom podlosti i hipokricije. Monsinjor Tomašević po tko zna koji put uzima sebi za pravo govoriti u ime cijele Crkve, pretpostavljajući svojim nepametnim idejama legitimitet koji ne uživaju ni pape dok govore s pijadestala nezabludivosti, odnosno „ex cathedra.“ Tomašević se nenadano uskomešao pa čudotvorno u život vratio prijedlog Biskupske konferencije BiH star više od desetljeća. Prijedlog je zasnovan na ideji kako BiH ne treba federalizirati po nacionalnom, već po regionalnom ključu. No, taj prijedlog nije anacionalan, kako ga Tomašević lažno servira medijima Marijana Hanžekovića. Dapače, to je prijedlog koji je izrazito nacionalan, ali pogoduje samo jednom i onom najekstremnijem nacionalnizmu, bošnjačkom.

Intervju za portal Hrvatskog kulturnog vijeća

Poštovani gosp. Knezoviću, jedan ste od mlađih autora koji su se posljednih godina afirmirali na hrvatskoj medijsko-publicističkoj sceni. Iako ste tek na početku dvadesetih godina, već sada pišete analize koje svojom zrelošću i ozbiljnošću nimalo ne zaostaju za analizama daleko starijih autora. Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i kao potpitanje odgovoriti odakle „poriv“ za pisanjem?

Poriv za pisanjem rijetko kad dolazi zbog sreće i oduševljenja. Dapače, uglavnom je rezultat ogorčenosti pa držim da je i kod mene slično. U društvu koje je autocenzuru i cenzuru prihvatilo kao normalne pojave, pojedinci osjećaju potrebu za otporom. Medijsko – publicistička scena gotovo je u potpunosti kontaminirana obračunima koji su trebali ostati u prošlosti. Gotovo 50 godina cenzure na području bivše Jugoslavije ostavilo je traga i na voljkost ljudi za pisanjem i izražavanjem svojih stavova. Poriv, pretpostavljam, dolazi iz revolta.

Hrvatska diplomacija i (anti)hrvatski mediji?

U svom “Đavoljem rječniku”, Amrose Bierce, zanimljivo definira dvije riječi. Savez Svete alijanse u međunarodnoj politici definirao je unijom dvaju lopova, gde je svaki duboko uvukao ruku u džep drugoga, a koji se ne mogu razdvojit, a da ne ogole onog trećeg. Diplomaciju je pak definirao kao patriotsko umijeće laganja za svoju zemlju. Šteta je što nam američki satiričar i novinar nije ponudio i definiciju antidiplomacije, budući da je antidiplomatska propaganda koja ide isključivo na štetu “svoje zemlje” ono čemu svjedoči hrvatska javnost nakon što su predsjednicu Grabar-Kitarović ujedinjeno napali gotovo svi mainstream mediji.