Za početak, dragi moj, ne znam kako ću te osloviti. Ne znam jesi li mi prijatelj ili neprijatelj? Jesi li moje vrelo ili moja pustinja? Jesi li onaj koji živi ili onaj koji umire dok ja plačem? Znam samo da pišeš o mojim suzama, kao da su nevine muze, ili, možda još gore, kao da su ovozemaljske djevice skrivene u sreći… Ne znam, krvniče moj! Možda se ti njima pojiš kao što se ja pojim bistrom vodom, ali opet, ako sam u pravu, onda izlaza nema. Voda može biti dovoljna, ali se od suza javlja samo još jača žeđ. Ne znam, krvniče moj, jesu li te suze lijek koji te ubija ili možda otrov koji te spašava, ali jedno znam! Znam, krvniče moj, da ja više ne mogu. Ne mogu skitati više po sjećanjima praznim a znam i da mi je postalo preteško katancem zaključavati svaku svoju mračnu tajnu. I, one već zaključane tajne, više nisu sigurne jer ključeve gubim. Ma da ti pravo kažem, pjesniče moj, nekako mi izglednije zvuči da ih ti kradeš, nego da ih ja gubim. Ali tko sam ja da mislim?
Nisam dostojan da pričaš mojom rukom ni da slušaš jecaje mojim istrošenim očima. Krvniče moj, dokad ćemo obojica rasipati laž, a štedjeti istinu? Dokad će moj život biti fotografija u tvojim stihovima, dokle ćemo se boriti za krunu? Nisam sebičan, barem ovaj put, pa nas pitam obojicu: „Zar bi kruna trebala ležati na glavama krvnika ili ljudi? Krvnika pjesnika ili ljudi ratnika?“
Jedno neću nikad prežaliti, krvniče moj! Zašto se nismo rodili u vremena prava? Ne znam jesu li ta prava vremena prošla ili tek trebaju doći, ali jedna tajna naših bunara nam slika to vrijeme. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nose ni krvnici, ni pjesnici, ni slikari, ni ljudi, ni dječica starosti. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nosimo mi, nego bogovi! Ja bez krune mogu, a mogu i bogovi s krunama, ali znaš šta me boli, krvniče moj?
Boli me što nitko ne zna gdje ti pripadaš. S kim ti trebaš plakati? S kim se trebaš smijati? A s kim grliti? Boli me, krvniče moj, sva ta neupućenost u stvarnost! Nisi mi najdraži, ali ti si dio mene, ili sam ja dio tebe. To je već neka druga priča. Ali, uvijek vjeruj, dragi pjesniče, dragi krvniče, i uvijek znaj kako se svake noći pitam: „A gdje pjesnik pripada?“
MARIJAN KNEZOVIĆ 