Najpametnija i najmoralnija je zašutila, a BiH je dobila priliku života

„Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti…“ kultna je rečenica koja se u javnosti već godinama pripisuje srednjobosanskom nobelovcu Ivi Andriću, iako on nikada ništa slično nije izrekao niti napisao. Bez obzira na to, danas s optimizmom možemo reći kako dođu ponekad vremena kad i ona najpametnija (čitaj: međunarodna zajednica) zašuti. Taj gejzir mudrosti, tolerancije, sveopćeg i istančanog ukusa za istinu, ona međunarodna zajednica čije se stavove i postupke ne smije ni propitkivati, ušutila je. I to u zemlji gdje je najviše bučila, u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska diplomacija i (anti)hrvatski mediji?

U svom “Đavoljem rječniku”, Amrose Bierce, zanimljivo definira dvije riječi. Savez Svete alijanse u međunarodnoj politici definirao je unijom dvaju lopova, gde je svaki duboko uvukao ruku u džep drugoga, a koji se ne mogu razdvojit, a da ne ogole onog trećeg. Diplomaciju je pak definirao kao patriotsko umijeće laganja za svoju zemlju. Šteta je što nam američki satiričar i novinar nije ponudio i definiciju antidiplomacije, budući da je antidiplomatska propaganda koja ide isključivo na štetu “svoje zemlje” ono čemu svjedoči hrvatska javnost nakon što su predsjednicu Grabar-Kitarović ujedinjeno napali gotovo svi mainstream mediji.

Kako je Mustafa Cerić pobrkao lončiće i što bi mu Allah na to rekao?

U organizaciji Foruma bošnjačkih intelektualaca (FBI) u Sarajevu je održana javna tribina “Hrvatska politika prema BiH.” Tribini je prisustvovao i Ivan Del Vechio, veleposlanik Hrvatske u BiH. Što hrvatski veleposlanik radi na tribini koju organizira udruga čiji istaknuti članovi već godinama pozivaju na to da se „kršćani potamane“ –  ostaje nejasno. Za pretpostaviti je kako veleposlanik Del Vechio nije znao gdje i komu dolazi, što posjet fundamentalistima ne opravdava, već ga čini daleko gorim i nastavlja niz gafova hrvatskih dužnosnika i diplomata počevši od devedesetih naovamo (Mesić, Josipović, Pusić, Banac, Granić, Jandroković…)

(VIDEO) MARIJAN KNEZOVIĆ NA N1: Hrvatima su u Bosni odrubljivali glave, a optužnica nema?

Aktivist za ravnopravnost Hrvata i kolumnist našeg portala Marijan Knezović gostovao je danas u programu regionalne N1 televizije kod Ilije Jandrića na temu privedenih časnika HVO-a u Orašju. Istaknuo je kako je uhićenje časnika isključivo politički motivirano te kako su to heroji koji su branili hrvatske krajeve u Posavini gdje su Hrvati etnički očišćeni. Naveo je i kako ovo nije srpsko – hrvatski sukob već je u cijelu priču upletena i bošnjačka strana jer oni kontroliraju Državno tužiteljstvo BiH.

Mate, dva smiješna Bosanca i jedni izbori za Hrvatski sabor

U knjižaru u Širokom Brijegu ulazi čovjek u odjelu, stasit i ponosan te pozdravlja: „Dobar dan gospođo, ja sam Mate i dolazim iz Njemačke na godišnji.“ „I, što trebate?,“ – upita ga prodavačica, na što on uzvraća kako mu trebaju knjige za novu kuću. Kakve knjige želite, nastavlja ona i krene mu nabrajati nove naslove ističući mu i djela nagrađena Nobelom. Zbunjeno je gleda i odgovara: „Ma ne to, treba mi za policu, neke tvrde tamnije korice da idu uz mahagoniju, polica je metar dvajest puta četerest.“

Kostimi, spolni organi i ostale smiješne stvari sa Zrinjevca

Smiješna je zemlja naša Hrvatska. Znate li što je u njoj najsmješnije? U njoj vam oni koji se bave satirom i nose titule smiješnih uopće nisu smiješni. To je već, samo po sebi, smiješno. Kao i smiješni politički nekorektni humor koji su organizatori skupa „Za satiru spremi“ najavljivali. Smiješno je što upravo smiješni ljudi koji su najavljivali smiješni skup nisu bili smiješni. Joj, kako li je samo naša država smiješna i neobična. Žao mi je onih koji sinoć nisu bili na najljepšem hrvatskom trgu, Zrinjevcu. Oni bi se svi mahom smijali smiješnim stvarima. I još smješnijim ljudima.

Kako su državni sisavci i NVO brigada krenuli u rat protiv imaginarnih neprijatelja?

U tmurnom desetljeću fašizma u prošlom stoljeću postojale su razne metode obmanjivanja masa kako bi se njima lakše upravljalo. Uglavnom, kako bi takva manipulacija bila moguća, valjalo je imati i neprijatelja pred kojim bi se četa hrabrih ustanika (kasnije fašista) ujedinila. Neprijatelji koji su homogenizirajuće djelovali na fašiste bili su Židovi, Romi, crnci ili pripadnici neke druge vjerske ili etničke skupine. Nerijetko i politički protivnici bez obzira na rod, religiju ili seksualnu orijentaciju. Horde mladih, a i starih fašista tako su beskompromisno ratovale kako ne bi ustuknule pred neprijateljem, bio on nesretni Amram iz Krakova ili nešto tamnoputiji Pablo iz Bukurešta. U tom zatrovanom svijetu pojava antifašizma bila je vjerojatno jedina dobra stvar koja se dogodila. Dominirajući opus djelovanja tadašnjih antifašista nije bio en passant eliminiranje neprijatelja niti je to bilo idolopoklonstvo naspram Roosevelta ili Churchilla. Bila je to težnja ljudi koji nisu željeli patnju, bol i diskriminaciju i kao takvi danas zaslužuju aleje, spomenike i biste na svakom koraku jer nas očito netko treba podsjetiti kako mržnja nije osobito altruističan društveni alat.

Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće. Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.